Kada se jedna knjiga napiše, tiska i preda javnosti ja čvrsto vjerujem da je svakom istinskom autoru vrlo naporno još dodatno komentirati djelo, budući je sve što se imalo već rečeno. Mnogi su autori izjavili da su na kraju puta postali prezasićeni onim što su pisali budući je to bio u svakom pogledu "rudarski posao" (što mnogi koji ne pišu ne mogu pojmiti).

Ipak, kako je u nas na snazi i dalje običaj da se pisca pita što je to on napisao, ili svojom knjigom htio reći, možda po nekoj zaostaloj šabloni iz srednjoškolske lektire, to ću ipak dodati još ponešto čega se u vrijeme pisanja nisam sjetio a što mi se u ovom trenutku čini važnim.

Ova knjiga najprije govori općenito o fenomenu darovitosti pojedinca, što u našoj ne tako davnoj prošlosti ne samo da nije bilo od interesa već je i namjerno prešućivano budući se zagovarao život u "koljektivu". Danas je to pitanje izvađeno iz znanstvene arhive i osobitu mu pažnju posvećuju psiholozi "humanističke" orijentacije (Maslovljeve i Rogersove provenijencije). Ona pokazuje da je, općenito gledano, ljudsko biće uvijek darovito za nešto (neki su i višestruko obdareni). Darovitost se u tom kontekstu svrstava u "Psihologiju osoba s posebnim potrebama", gdje pored ostaloga spadaju i invalidi, žrtve rata i nasilja, kronično bolesne osobe, ovisnici o drogama, starije osobe, te djeca s poteškoćama u učenju i ponašanju. Kada je riječ o darovitoj mladeži autor naročito inzistira na tome da nije dovoljno davati stipendije (iako ni u kojem slučaju nije protiv njih) i tako i dalje ostavljati darovite da budu sami jer na taj način većina pada u zagrljaj prosječnosti. Naša cijenjena psihologinja Mira čudina-Obradović nemilosrdno otkriva gorku istinu kada kaže: "Svijet je pun prosječnih ljudi koji su imali dara u djetinjstvu!" Potrebno je, dakle, temeljitije raditi s takvom mladeži jer se ljudske sposobnosti (bolje reći dispozicije) dadu rafinirati, usavršavati do visokih i natprosječnih dometa kojima se onda postižu izvrsne rezultate u kontinuitetu, a ne samo da bljesnu tu i tamo pa onda zauvijek ugasnu, što je obilježje niže razine - talentiranosti, ali ne i postojano visoko razvijenih sposobnosti. Paralelno se odvija još jedan proces - proces samoostvarenja pune osobnosti tako da darovita jedinka na kraju ne ostane nalik bonsai drvcu.

Da bi autor demonstrirao svoje ideje osnovao je Malu akademiju Arhimed za nadarene gdje se pokušavalo osmišljeno otkrivati, okupljati i putem mentora razvijati sirove talente u nešto vrhunsko, dakako ne nekakvim drilom već permisivnim postupcima i pažljivim pedagoškim vođenjem. Dosljedno tome u drugom dijelu svoje knjige autor prikazuje portrete dvadesetak takvih "genijalaca" i tako je i u praksi dokazao opravdanost svojih zamisli. Ne bi trebalo posebno isticati da u knjizi zagovara još jednu svoju ideju. Ona se odnosi na to da se darovita osoba usmjerava ne samo na znanje već na jednu višu razinu, na stvaralački čin. Sjetimo se Schumanovih riječi: "Između znanja i stvaranja postoji veliki ponor preko kojeg treba izgraditi most." (osvrt autora)